Bijelo Gugme 

D I S K O G R A F I J A

    Nastavnici koji su malog Gorana Bregovica izbacili iz 2. razreda muzicke skole kao lijenog i netalentovanog, vjerovatno nisu ni sanjali da ce kudravi osmogodisnjak petnaestak godina kasnije steci ugled, slavu i novac zahvaljujuci upravo svom muzickom talentu. Medjutim, Goranu je u to vrijeme sve drugo bilo prece od muzike ("Sta da radim, kada sam vise volio da sa djecom ganjam loptu nego da vjezbam violinu...").

Prvo interesovanje za gitaru pokazo je pred kraj osnovne skole. Bio je fasciniran njenim zvukom na koncertu grupe "Manjifiko", koja je svirala meksicku muziku. Ubrzo nakon toga od majke dobija na poklon gitaru i pocinje se zanimati za muzicki pravac koji je tih godina tek nalazio mjesto pod suncem Jugoslavije - Rock 'n' roll.

Prva grupa u kojoj je Goran svirao bile se "Izohipse", a tako se zvala jer je vecina njenih clanova pohadjala geodetsku skolu. Nakon toga svira bas u grupi "Bestije", koja je nastupala po igrankama na periferiji Sarajeva. Imali su debilne tekstove: "Jednog dana, iznenada, vidio sam crva, busio je drva, busio je drva...". Na jednoj svirci primjecuje ga nesto stariji Zeljko Bebek, koji je svirao ritam gitaru u tada prilicno popularnim "Kodeksima". Posto su "Kodeksi" iznenada ostali bez bas gitariste, Zeljko je ponudio Goranu da predje kod njih, sto je ovaj prihvatio ne razmisljajuci mnogo.

"Kodeksi" su bez nekih znacajnijih uspona i padova nastupali po Sarajevu sve do ljeta 1969., kada odlaze u Dubrovnik da sviraju u jednom od mnogobrojnih hotela. Tamo upoznaju jednog italijanskog menadzera koji ih poziva da slijedece godine sviraju u Napulju u hotelu "Rojal", sto oni i prihvataju. U medjuvremenu im se pridruzuju basista Zoran Redzic i bubnjar Milic Vukasinovic, u to vrijeme zestoko napaljeni na hard rock. Medjutim, muzika koju su svirali na tim "tezgama" i koju su poslodavci trazili bila je daleko od onoga  sto su oni stvarno voljeli. Odsvirali bi par kancona i "tarantela", a onda bi zaprzili neki "Cream", "Black Sabbath" ili Dzimi Hendriksa. Naravno, gazdama se to nije bas svidjalo, pa je cesto dolazilo do otkaza. Takva situacija dovodila je do mnogobrojnih svadja, tako da poslije nekog vremena Bebek napusta grupu i vraca se u Sarajevo i ubrzo odlazi u vojsku. Ostatak benda ne dobija prave angazmane, sviraju na svadbama, i uskoro i oni napustaju Italiju.

Brega se nakon toga prikljucuje grupi Ismeta Arnautalica "Jutro", u koju dovodi i Zorana Redzica, a po povratku iz vojske u grupu dolazi i Bebek.

U to vrijeme se pojavljuje i prvi LP sa Goranovom muzikom, nazvan, jednostavno, "Goran Bregovic", na kojem su se bile neke pjesme koje ce se kasnije naci na albumima "Bijelog dugmeta", ili su neki njihovi elementi kasnije iskoristeni: "Kad bih bio bijelo dugme", "Hop-cup", "Ima neka tajna veza", "Sta cu nano, dragi mi je ljut", "Cekala sam, cekala", "U subotu mala", "Na vrh brda vrba mrda", a izvodili su ih mnogi pjevaci: Bebek, Milic Vukasinovic, Jadranka Stojakovic... Plocu je izdala kuca PGP Radio Krusevac, koja je ubrzo poslije izdavanja ovog albuma prestala da postoji.

Nezadovoljan uspjehom koji je ploca imala na trzistu, Goran "konstatuje" da neki od clanova benda ne zadovoljavaju njegove muzicke afinite, te ih izbacuje iz grupe, a medju njima je bio i njen osnivac Arnautalic, koji je, bijesan zbog toga, zadrzao pravo na ime "Jutro". Umjesto njih, Goran je u grupu doveo klavijturistu Vladu Pravdica, koji je do tada svirao u "Indexima", i mladog Ipeta Ivandica, bubnjara grupe "Rok". To je ujedno bila prva i kasnije najpopularnija postava "Bijelog dugmeta": Goran Bregovic, Zeljko Bebek, Zoran Redzic, Vlado Pravdic i Ipe Ivandic.

Po njihovim rijecima, zbog sukoba sa Arautalicem bili su u zavadi sa cijelim Sarajevom - svuda su nailazili na zatvorena vrata i bilo im je nemoguce da dodju do studija. Posto nista nisu uspjeli da snime legalnim putem, posluzili su se malom prevarom. U tome im je pomogao poznati sarajevski muzicar Nikola Borota: ustupio im je sat vremena u studiju Radio Sarajeva u terminu koji je bio rezervisan za njega. Kasno poslije ponoci usli su u studio i snimili dvije pjesme koje ce se naci na prvom singlu: "Top" i "Ove cu noci naci blues".

Posto su najzad imali dva studijska snimka, nestrpljivi mladici su mogli da pocnu pregovore sa diskografskim kucama. Prepreka je bilo samo to sto pod firmom "Jutro" nista nisu smjeli da objave, jer bi im to stvorilo nove neprijatnosti. Valjalo je smisliti novo ime. Bilo je mnogo prijedloga i svi su bili smijesni. Posto im je najpopularnija pjesma bila "Kad bih bio bijelo dugme", odlucili su da ime bude "Dugme" ili nesto "oko dugmeta". Jedne veceri u kombiju, na putu za Zenicu, konacno su odlucili da se nazovu "Bijelo dugme".

Zagrebacki "Jugoton" im objavljuje prvi singl 29. marta 1974., ubrzo i drugi, sa pjesmama "Glavni junak jedne knjige"/ "Mila mama Kukunka, bio tata Taranta" (u saradnji sa emisijom Radio Sarajeva "Mivion"). Popularnost raste, ali pravi bum napravili su tek trecim singlom "Pekar"/"Selma".

Krajem 1974. godine objavljuju prvi LP "Kad bih bio bijelo dugme", koji ih postavlja na sam vrh domace scene, sa kojeg nisu silazili narednih 15 godina. Popularnost je bila ogromna, rasla je iz dana u dan, tirazi su bili nevjerovatni, do tada nezabiljezeni (a i kasnije vrlo rijetko premasivani) i oni odlucuju da iskoriste taj trenutak i krecu na veliku jugoslovensku turneju. Prvi nastup je bio u sarajevskoj "Skenderiji" pred 15 000 ljudi. Turneja je trajala skoro godinu dana i za to vrijeme odsvirali su blizu 200 koncerata, a 105 koncerata imali su za redom, bez i jednog dana pauze! Na koncertu u Beogradu gomila obozavalaca, koja je poslije svirke cekala svoje ljubimce, zamalo ih je u pretjeranom odusevljenju pregazila, pa je bila rastjerana tek uz pomoc vodenih topova. Tih dana se u stampi mogao sresti i novi pojam - "dugmemanija".

Pocetkom jeseni 1975. godine, nakon mamutske turneje, "Dugme" se povlaci u malo bosansko selo Borike, koje su sasvim slucajno otkrili nesto ranije, prilikom snimanja jedne televizijske emisije. Dva mjeseca su proveli u Borikama uvjezbavajuci i dotjerujuci repertoar koji ce se naci na novom albumu, cije je snimanje bilo zakazano krajem godine u Londonu. Krajem septembra, na povratku iz Rogatice na Borike, Zoran Redzic je zadobio tesku povredu: prilikom mijenjanja probusene gume, kombi mu je sa dizalice pao pravo na lijevu ruku i polomio mu srednji prst, njemu, kao basisti, najvazniji. Nakon toga imao je vise operacija, cak su mu ljekari lomili prst nekoliko puta ne bi li kosti pravilno srasle. Medjutim, nije bilo pomoci - prst je ostao ukocen, tako da je Zoran morao da uvjezba sviranje bez njega. Na snimanju novog albuma sve bas dionice odsvirao je Zeljko Bebek. Zoran je odsvirao prvi dio "turneje 76", do pocetka marta, kada odlazi u vojsku. Na njegovo mjesto dolazi mladi Ljubisa Racic, a njega ubrzo zamjenjuje Sanin Karic, koga je Goran "oteo" od "Teske industrije"

Drugi album, "Sta bi dao da si na mom mjestu", objavljen krajem 1975. godine, pravi pravu pometnju: tirazi su jos veci, popularnost doseze neslucene granice, a hitovi poput "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac", "Hop-cup", "Ne gledaj me tako i ne ljubi me vise", "Dosao sam da ti kazem da odlazim", kao i naslovna, ne skidaju se sa programa radio i televizijskih stanica. I ponovo gigantska turneja, hiljade predjenih kilometara i stotine koncerata. U medjuvremenu izlaze jos dva singla: "Da mi je znati koji joj je vrag"/"Blues za moju bivsu dragu" , "Ima neka tajna veza"/"I kad prodje sve, pjevacu i tad" i "Ne gledaj me tako i ne ljubi me vise"/"Sve cu da ti dam samo da zaigram".

U ljeto 1976. grupa provodi mjesec dana na radnoj akciji "Kozara 76". Da li je to bio vjest marketinski trik, ili su "dugmici" zaista osjetili potrebu da daju svoj doprinos izgradnji zemlje, ne znamo, tek, zavrijedili su udarnicke znacke i na spremanje treceg albuma (ponovo na Borikama) otisli su zuljevitih ruku.

U jeku priprema novog albuma stize vijest da jos dvojica clanova "Bijelog dugmeta" moraju na odsluzenje vojnog roka: Vlado Pravdic i Ipe Ivandic. Svi pokusaji da se nesto sredi propadaju, i njih dvojica odlaze u vojsku dvadestetak dana prije pocetka snimanja. Novi "dugmici" postaju Lazo Ristovski, dotadasnji klavijaturista "Smaka", i bubnjar Milic Vukasinovic, koji je svirao izvjesno vrijeme u Italiji sa "Kodeksima".

"Dugme" u novoj postavi odlazi u London na snimanje novog albuma, koji je trebao nositi ime "Bar jednom hocu da budem blesav", ali je na intervenciju ljudi iz "Jugotona" promijenjeno u "Eto!Bas hocu!". Ovaj album je bio manje komercijalan od dotadasnjih, pjesme nisu bile "instant hitovi" na prvo slusanje. Bilo je manje "pastirskih" pjesama (samo dvije: "Dede, bona, sjeti se, de tako ti svega" i "Slatko li je ljubit' tajno"). Tirazi su i dalje bili veoma visoki, ali ne tako kao kod prethodnih albuma. Startuje i nova turneja koja, takodje, ni po posjeti ni po organizaciji nije bila uspjesna kao ranije. Ucestale su svadje i trzavice unutar grupe, a kulminacija svega je bila pred koncert u Splitu, kada umalo nije doslo do raspada benda.

U takvoj situaciji bend docekuje kraj avgusta, kada je u beogradskom Kosutnjaku, kod Hajducke cesme, zakazan veliki besplatan koncert. Prema pisanju casopisa "Dzuboks", ovaj koncert je trebao biti veliki ispit za "Dugme": ili ce dokazati da su najbolji, ili ce eventualni neuspjeh biti onaj zavrsni udarac koji ce ih, ionako uzdrmane, konacno dotuci.

Tog 28. avgusta 1977. ispred pozornice se skupilo nevidjena gomila ljudi (tacna brojka nikad nije utvrdjena: razni izvori barataju ciframa od 40 000 do 100 000), sto je iznenadilo i same organizatore. Pred tolikom navalom bilo je tesko odrzavati red, pa je pravo cudo sto su svi ostali citavi. "Dugme" je za tu priliku bilo pojacano Zoranom i Ipetom, koji su se u medjuvremenu vratili iz vojske. Bilo kako bilo, koncert je bio pun pogodak, o njemu se i danas prica kao o najvecem rock dogadjaju kod nas svih vremena. (Nekoliko dana ranije odrzan je, u to vrijeme, najveci svjetski rock festival, tradicionalni "Reading" u blizini istoimenog grada u Engleskoj, na kome je u tri dana prisustvovalo upola manje gledalaca neko na Hajduckoj cesmi). "Dugme" je ponovo pokazalo ko je gazda u kuci.

Bilo je predvidjeno da se koncert snima, te da se kasnije izda live album. Medjutim, snimak nije bio dovoljno dobar, pa su za album "Koncert kod hajducke cesme" (1978.) korisceni snimci sa ranijih nastupa, a dozu autenticnosti dao je snimak huka publike sa Hajducke cesme, koji je jedino bio upotrebljiv.

Odmah po zavrsetku miksa za ovaj album, Goran odlazi u vojsku, a ostali clanovi benda se upustaju u solo projekte, koji nailaze na mlak prijem kod publike. U to vrijeme desava se i prva velika afera: Ipe je zaglavio zatvor zbog droge koja je nadjena u njegovim bubnjevima (po Breginim rijecima, zbog problema i psihicke patnje koje je tada dozivio nikada se do kraja nije oporavio. Ipe je svoj zivot okoncao 1992. godine skokom sa jednog beogradskog solitera).

Vrijeme provedeno u vojsci Goran koristi za pisanje pjesama, tako da je vec po njegovom povratku "Dugme" bilo spremno za izdavanje novog albuma. Umjesto Ipeta bubnjeve je svirao Djidji Jankeljic, a u grupu se vraca i Vlado Pravdic.

Izlazak ovog albuma pratile su dvije afere. Prva je bila vezana za omot albuma, koji je, kao i sve dotadasnje i dva naredna, radio Dragan Stefanovic. Naime, prvobitna verzija, na kojoj je prikazana zenska noga kako udara muskarca u medjunozje, je zabranjena, a umjesto toga na omotu se nasla fotografija oka, odnosno dijela lica neke djevojke (po svemu sudeci, to je bio najgori omot nekog albuma "Bijelog dugmeta"). Druga afera se ponovo odnosila na zabranu, ovog puta na dio teksta pjesme "Sve ce to mila moja prekriti snijegovi, ruzmarin i sas" u kome se kaze da je "... HRIST bio kopile i laz...". Izmijenjeni tekst je glasio "... a ON je bio kopile i laz". Ploca je izasla 1979., a najveci hitovi su bili naslovna "Bitanga i princeza", "Na zadnjem sjedistu moga auta", "Kad zaboravis juli" i vec spomenuta "Sve ce to o mila moja prekriti snijegovi, ruzmarin i sas ", koji je odsviran u saradnji sa simfonijskim orkestrom. Svoju poziciju na vrhu "Dugme" cementira koncertom na stadionu JNA pred vise od 50 000 ljudi.

Krajem sedamdesetih New Wave ovladava svjetskom muzickom scenom. Veliki rock-dinosaurusi gube primat, njih i njihove kilometarske gitarske solo onanije smjenjuju klinci koji su ruzni, lose pjevaju i u svojim pjesmama obrcu tri akorda.

Peti studijski album, "Dozivjeti stotu", bio je u tom fazonu: naslovna pjesma bila je cisti ska, gitare nisu prstale kao na ranijim albumima, a Vlado Pravdic dolazi do punog izrazaja. Ovaj album je po svojoj tematici najmracniji album "Bijelog dugmeta" (poslusaj pjesme "Pismo mom mladjem bratu (iz Nisa u proljece '78.)", "Lova", Tramvaj krece", "Hotel, motel"). Na albumu se nasla i pjesma "Pristao sam bicu sve sto hoce" (tekst Dusko Trifunovic) koja se nesto ranije, zajedno sa pjesmom "Sta je, tu je" mogla cuti u filmu "Licne stvari" (nasle su se i na singlu). Omot albuma bio je vrlo zanimljiv: radjen je u tri dijela, svaki dio zaseban nije bio narocito zanimljiv, jer ste mogli vidjeti (zavisno koji vam je dio zapao prilikom kupovine) gornji dio glave, lice ili usta i vrat izvjesne gospodje u ranim cetrdesetim. Kada bi ste spojili sva tri dijela mogli ste vidjeti njen kompletan lik.

Slijedeci album, "Uspavanka za Radmilu M." iz 1983. znacio je povratak cvrstom zvuku (istina, ne tako cvrstom kao u vrijeme "pastirskog rocka"), a ujedno je bio zadnji na kojem je pjevao Zeljko Bebek. Na albumu se obradjuju urbane teme, pjeva se o mladicu koji se "... uozbiljio, od veceras je na fiksu" i djevojci koja "...ima izlaz do 9...", a "... kad dodje u 9 bice vec pet minuta trudna.". Tu je i jedna od rijetkih rock pjesama na siptarskom jeziku, "Kosovska" (vjerovatno i jedina), predivni instrumental "Uspavanka za Radmilu M.", koji se u ovih 17 godina mogao cuti u milion radio reklama, muzickih podloga za intermeco i sl., kao i jedan od najvecih hitova "Bijelog dugmeta", balada "Ako mozes, zaboravi". Naravno, uslijedila je velika turneja i ponovo koncert na stadionu JNA.

Iste godine izlazi i album koji se bas i ne moze ubrojiti u diskografiju "Bijelog dugmeta", ali hajde da ga spomenemo:"Ratimir Borsic Raca i Bijelo dugme: ... a milicija trenira strogocu", sa devet djecijih pjesama koje su se mogle cuti u seriji TV Sarajevo "Nedjeljni zabavnik". Tekstove za sve pjesme napisao je Dusko Trifunovic.

Mnogi fanovi "Bijelog dugmeta" stvaralastvo ovog benda dijele na eru Zeljka Bebeka i poslije njega. U ovoj drugoj eri "Dugme" je i dalje cerevalo, imalo najvece tiraze i najvece koncerte, ali, jednostavno, "to nije bilo to". Naravno, tako izgleda sa ove vremenske distance, ali novi album, "bezimeni", iz 1984.,  prvi koji je "Dugme" izdalo za sarajevski "Diskoton",  bio je jedan od najprodavanijih. Novi pjevac je bio Mladen Vojcic Tifa i ucestvovao je samo na ovom albumu. Najveci hit bila je pjesma "Lipe cvatu", koja je, u stvari, obrada pjesme "Sta cu nano, dragi mi je ljut", sa prvog Breginog albuma. Mozda njujednaceniji album "Bijelog dugmeta", jedan od onih koji se uvijek slusaju kompletni, i gdje je svaka pjesma postala hit i kasnije se nasla na mnogo zvanicnih i na jos vise nezvanicnih kompilacija. Naravno, nije moglo proci bez frke. Bilo je dosta povike na dio teksta pjesme "Aiaio, radi radio" gdje se kaze da je "... zaspala nasa milicija". No, ovaj put je proslo bez izmjena.

Novi album i novi pjevac. Iz "Divljih jagoda" dolazi Alija Alen Islamovic, po mnogima najlosiji od trojice pjevaca "Dugmeta". Album se zvao "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo", otvarala ga je partizanska pjesma "Padaj silo i nepravdo", koju je sa Bregom i sticenicima Doma za napustenu djecu "Ljubica Ivezic" iz Sarajeva otpjevao narodni heroj Svetozar Vukmanovic Tempo. Produkcija je bila u maniru osamdesetih: sa puno elektronike i ritam masinom umjesto zivih bubnjeva. Apsolutni hit bila je "Hajdemo u planine". Zanimljivo je da je kao autor teksta za ovu pjesmu, uz Bregu i Kenovica, potpisan izvjesni Arnautalic, mozda bas Ismet Arnautalic, osnivac "Jutra", koga je Brega kasnije izbacio iz postave (ispravite me ako grijesim). Takodje, tu je i ime glavnog i odgovornog urednika "Diskotona" Slobodana Vujovica, koji je svojevremeno odbio da izda prvi singl "Bijelog dugmeta" i tako nacinio najvecu (profesionalnu) gresku u zivotu.

1988. izlazi posljednji album "Bijelog dumeta", "Ciribiribela". U naslovnoj pjesmi prvi put se spominjenje da bi moglo doci do rata, doduse u saljivom tonu. Tu je i cuveni "Djurdjevdan", koju znaju svi, a vecina se i ne sjeca ili ne zna ko je njen autor - postala je narodna. Ova pjesma je, u stvari omaz Djordju Balasevicu i njegovoj pjesmi "Prica o Vasi Ladackom" - u obje pjesme kljucni stih je "... kad/a ja nisam s onom koju volem/volim...". Album zatvara pjesma "Lijepa nasa (tamo daleko)", u cijem refrenu su se tako lijepo uklopile hrvatska himna i srpska pjesma u kojoj se najvise iskazuje ljubav prema otadzbini. Medjutim, ono sto je u pjesmi odlicno islo jedno uz drugo, u stvarnosti je bilo nespojivo: veliko zlo je bilo pred nama.

"Bijelo dugme" je ubrzo prestalo sa radom.

*  *  *

Ovih dana u stampi se moglo procitati da se "Bijelo dugme" ponovo okuplja. Brega je demantovao te price, rekavsi da od toga nema nista, da je "Bijelo dugme" zauvijek mrtvo... U seriji o "Bijelom dugmetu" na RTS, povodom 20 godina od osnivanja grupe, rekao je da su mu neke pjesme "Bijelog dugmeta" sada glupe, da je poneka "mozda" bila dobra, da je ovo sto sad radi ono pravo, da mu je dosta rock'n'rolla ...

Nista mu ne vjerujem!

Mnogi pljuju po "Dugmetu", kao, oni su krivi za sve, oni su izmislili turbo-folk, pokrali su sve sto se moglo pokrasti, ovakvi su, onakvi...

Tek njima nista ne vjerujem!

*  *  *

Imate neki komentar na ovaj tekst? Znate nesto sto ce ga uciniti boljim, imate neke ispravke (narocito oko hronologije i diskografije), mislite da je djubre najvece koje je ikad vidjelo svjetlo vaseg monitora? Pisite na webmaster@bol-chat.de